Upravljaj ponudom novca, i ostatak ekonomije će se pobrinuti za sebe. Ekonomska škola koja je nastala nakon 1945. kao reakcija na keynesijanske politike upravljanja potražnjom, nastavljajući se na ranije rasprave između merkantilista i ekonomista klasične škole. Monetarizam se temelji na stanovništvu da inflacija nastaje zbog toga što državna vlast štampa previše novca. Često se povezuje s Miltonom Friedmanom, koji je tvrdio, vezano uz kvantitativnu teoriju novca, da vlada treba održavati ponudu novca konstantnom, povećavajući je malo svake godine uglavnom radi omogućavanja prirodnog rasta ekonomije. Ako se to sprovede, tržišne sile će uspješno utjecati na rješavanje problema inflacije, nezaposlenosti i recesije. Monetarizam je bio na vrhuncu početkom 1970-ih kad su se ekonomisti, vlade i investitori željno pratili svaku statistiku ponude novca, osobito u SAD-u i VB. Mnoge središnje banke postavile su formalne kriterije za rast ponude novca, tako da se svaki pomak u podacima pažljivo proučava radi predviđanja sljedećeg koraka vezanog uz kamatnu stopu. Otad, ideja da brži rast ponude novca automatski uzrokuje višu inflaciju počela je gubiti na popularnosti. Ponuda novca je korisna kao mjera politike jedino ako je odnos između novca i nominalnog GDP-a, i odatle inflacije, stabilan i predvidljiv. Način na koji količina novca utječe na cijene i proizvodnju ovisi o brzini cirkulacije kroz ekonomiju. Problem je u tome što se brzina cirkulacije može naglo promijeniti. Tijekom 1980., povezanost između različitih mjera ponude novca i inflacije pokazala se manje jasnom nego što su monetarističke teorije sugerirale, i većina središnjih banki prestala je postavljati formalne kriterije monetarne regulacije. Umjesto toga, mnogi su prigrlili jasno određivanje stopa inflacije.